U automobilu već su se nalazile  Josipa i njezina mentorica, predstavnici OŠ Ostrog iz Kaštel Lukšića.  Put je bio neočekivano kratak. Dvije nastavnice su se lako 'uvukle'  u razgovor, a mene i Josipu je sramežljivost nadvladala pa smo gledale kroz prozor automobila  - more i drveće koje je okruživalo cestu. Kad smo došle, brzo smo dobile svoju sobu, ali i još jednu cimericu, Petru. Ostatak dana imala sam slobodno.  

Josipa i Petra su imale probe za svoje recitacije, ali budući da su kratko trajale, imala sam društvo skoro cijeli dan. Navečer smo gledale TV koji smo jedva uspjele upaliti i iznenađujuće brzo zaspale. Sutradan smo nastavnica Ivanica i ja bile na izložbi i okruglom stolu o školskim listovima. S uzbuđenjem smo iščekivale komentare na Kapljice, naš školski list. Naravno, dobili smo pohvale, ali i korisne savjete za budući rad.  Josipa, Petra i njihove mentorice održale su  svoje nastupe, a mi smo im se pridružile podržavajući ih glasnim pljeskom.  Kasnije smo prošetale po Primoštenu. Navečer, kad su svi bili u svojim sobama ili na hodnicima, moje prijateljice i ja odlučile smo se sprijateljiti s ostalom djecom koja su sudjelovala na LiDraNu. Tako smo upoznale djevojčice i dječake iz različitih hrvatskih gradova: Slunja, Zagreba, Varaždina, Opuzena... Bilo nam je žao što smo to učinile tek zadnju večer. Ujutro smo se morale spakirati prije doručka.
Bile smo jako umorne, a kiša nam je još više pokvarila raspoloženje. Dok smo slušale komentare na pojedinačne nastupe, među kojima su Josipin i Petrin, naglo se razvedrilo. Slijedila je završnica koja nas je podsjetila da, nažalost, ubrzo moramo kući. Prije polaska smo se dogovorile da ćemo ostati u kontaktu. Koračajući prema svojoj kući imala sam osjećaj da sam još prije 5 minuta šetala u suprotnom smjeru, prema mjestu polaska. Da, vrijeme leti, ali sjećanja ostaju…

                                                                                                   Stanka Jurić, 7.c