Najveći radnički pokreti dogodili su se u zemlji koja je imala najbrže rastuću industriju – SAD-u.

Vrhunac se dogodio u Chicagu kada je na ulice izašla masa od oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na prosvjednike poslala jake policijske snage te je izbio žestoki sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih pedesetak ranjeno. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju zatvorsku kaznu. U spomen na krvoproliće u Chicagu, 1889. godine odlučeno je da će 1. svibnja svake godine biti održavani radnički prosvjedi. Već od sljedeće, 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.

Trebalo je proći nekoliko desetljeća dok su se radnici, prvenstveno u demokratskim zemljama, djelovanjem sindikata uspjeli izboriti za svoja prava sporazumijevajući se s poslodavcima uz posredovanje države.

U Hrvatskoj je 1. svibnja prvi puta obilježen još iste 1890. godine kao i u svijetu, kada su radnici također tražili svoja prava sažeta u zahtjeve tri osmice.

U samostalnoj, suverenoj i neovisnoj Hrvatskoj, Sabor je 1996. godine donio odluku da je 1. svibnja neradni dan.