Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922. – Zagreb, 10. XII. 1999.), rodio se u Hrvatskom zagorju gdje je u rodnom mjestu pohađao pučku školu (1929. – 1933.), a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935. – 1939.) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939. –1941.). Već kao srednjoškolac bio je politički aktivan, a u proljeće 1941. godine prekida  školovanje i uključuje se u antifašistički pokret. Kao aktivan član brzo je napredovao u vojnoj hijerarhiji da bi u siječnju 1945. godine bio upućen u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu. Franjo Tuđman je nastavio graditi karijeru i nakon završetka Drugog svjetskog rata gdje je 1957. godine postao jedan od načelnika pri Generalštabu JNA. Na temelju iskustva antifašističkog rata, od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine. Svoje je stajalište cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti 1957. godine. Iste godine završio je Višu vojnu akademiju. Radio je i kao pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. Promaknut je u čin general majora krajem 1960. da bi sljedeće godine zatražio otpust iz aktivne vojne službe te se seli u Zagreb gdje  postaje direktor (1961.–1967.) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest). Franjo Tuđman nastavio je graditi znanstvenu karijeru. Pokrenuo je i uređivao časopis Putovi revolucije, 1963. postao je izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. godine je doktorirao iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Tijekom 1960-ih godina politički je aktivan i unutar Sabora SRH. Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o Drugom svjetskom ratu, godine 1964. bio je optužen za hrvatski nacionalizam te je 1967. bio prisiljen odstupiti sa svih položaja te je umirovljen. Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske i Matici hrvatskoj, nastupao je na tribinama i objavljivao radove o povijesnim i suvremenim temama. Pitanje mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti i njihovim pravom na samoodređenje, izložio je u svojoj knjizi Velike ideje i mali narodi (1969.). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, bio je uhićen 1972. godine, na političkom procesu osuđen te je u zatvoru nakon ublažavanja kazne proveo devet mjeseci. Godine 1981. ponovno je osuđen i to na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua stranim medijima u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac. U zatvoru u Lepoglavi je bio od od siječnja 1982. do rujna 1984. godine (s privremenim puštanjem zbog liječenja) te je zbog zdravstvenoga stanja uvjetno pušten iz zatvora. U inozemstvu objavljuje knjigu Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, a u  osvit demokratskih promjena u Europi u Zagrebu objavljuje svoju najpoznatiju knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti (1989. godine). Ponovno dobivanje putovnice omogućilo mu je druženje s hrvatskim iseljenicima kojima je održao brojna predavanja na temu hrvatske nacionalne pomirbe i povezivanje domovine i dijaspore. Uvođenjem višestranačja 1989. godine osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom okupljanja svih političkih i ideoloških tradicija unutar programa državnog osamostaljenja Hrvatske. Franjo Tuđman kao predsjednik stranke postaje predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske pobjedom HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. godine. Nakon donošenja novog, demokratskog ustava (1990.), na predsjedničkim izborima 1992. i ponovno 1997. godine izabran je za predsjednika Republike Hrvatske. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica. Istovremeno je poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske. To će se pokazati izuzetno važnim u teškim ratnim vremenima koji će uslijediti. Kombinacijom stalnoga pregovaranja, primirja i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA. Diplomatskom borbom  izboreno je međunarodno priznanje Republike Hrvatske i njezin prijam u UN 1992. godine. Hrvatska vojska uspješno je oslobodila okupirane dijelove tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja čime je prestala velikosrpska okupacija i pobuna dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj 1995. godine. Aktivnim dijelovanjem predsjednika Tuđmana završen je rat u BiH, te je Erdutskim sporazumom pripremljena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja čime je Republika Hrvatska ostvarila teritorijalnu cjelovitost. Tijekom kasnih 1990-ih godina, u zemlji je započelo gospodarsko i demokratsko zaostajanje što je izazvalo kritike u javnosti. Od tada je brojnim reformama i dugotrajnim procesima Republika Hrvatska ostvarila svoje strateške ciljeve koje je i predsjednik Tuđman isticao kao najvažnije, a to su Republika Hrvatska kao punopravna članica EU-a i NATO-a. 

Svakako, Franjo Tuđman je ostavio duboki trag u hrvatskoj unutarnjoj i vanjskoj politici te je obilježio prvo desetljeće najnovije hrvatske povijesti. Odigrao je ključnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske i povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske. Zbog toga ga se s pravom može smatrati utemeljiteljem suvremene hrvatske države. Njemu u čast podignuti su mnogi spomenici, a brojne ulice, trgovi i drugi javni prostori u našoj Domovini nose njegovo ime.